Dvije bilješke u jednom danu

Pitala sam nedavno prijatelja je li plakao kada je umro Prtenjačin Viskonti (roman Brdo), a on mi je rekao da je posljednji put plakao kada je Forrestu Gumpu umrla žena i da ga Viskontijeva smrt nije toliko potresla. Kod mene je bilo obrnuto, ali svejedno, sve su to dobre suze jer nas podsjećaju da još uvijek imamo sebe, da se još ne branimo sasvim od svijeta, da si dozvoljavamo krhkost.

Poslijepodne sam na proplanku usred jedne lijepe sisačke šume gledala nekog srndaća koji se posljednjih tjedana tu već pojavljivao. Pomislila sam: "Evo, umro je Arsen." Ne znam otkud mi to, ne rabim staklenu ni ikakvu drugu kuglu, ali nisam bila potresena baš kao ni kasnije kada sam pročitala vijest. Nije meni Arsen bio ni otac ni prijatelj, nije mi bio netko zbog koga bih plakala, nije mi bio lik čiju je smrt još na prvim stranicama isplanirao neki vješti pisac pa me s predumišljajem vodio slijepu kroz tekst sve do te stranice. Meni Arsen nije bio nitko moj, ali njegove pjesme jesu, i zato sam plakala. On stvarno zaslužuje te dobre suze.

Kako je neobično što mi je uz ploče Beatlesa i Floyda jednako važno mjesto zauzimao Arsenov „Otisak autora“, možda zato što mi je donio ideju o partnerstvu. Nadalje, "Ne daj se Ines" mi je otvorila put k "Popodnevnoj pjesmi" i ljubavi za Zagreb. Njegov prvi studentski rujan bio je poput moga - Jurjevska, Proleterskih brigada, zvuk tramvaja i jasne slike i mirisi Dalmacije samo u snovima. Od njega sam naučila što su to ljubavnici i pitala se kakve to sile vladaju tim ljudima kada već u pola sedam ujutro zakazuju sastanke. Onda stih: "Ja neću imati s kim ostati mlad, ako svi ostarite, i ta će mi mladost teško pasti...", tada nejasna, sada sasvim bistra sa svom tom mladošću koja ustraje. Arsen, pjesnik koji je živio tu sa mnom sve te godine, a čiju važnost možda u ovom trenutku još i ne mogu u potpunosti sagledati.

Zagreb, 15. kolovoza 2015.

ARSEN DEDIĆ – poezija, izbor

 POPODNEVNA PJESMA

Upućujem ovu lijenu
Popodnevnu misao,
Nježnu i pohotnu,
U ono dvorište u kojem sam
Vas gledao, draga susjedo,
Tisuću devetsto pedeset sedme godine
Kada je bila jesen slična ovoj
I kada su još u moj san udarali prozori
Roditeljske kuće utopljene
U šibenskoj jugovini,
U gradu koji je postajao moja bolnica,
A mojom napola razbuđenom glavom
Kolali prvi tramvaji, plavi i uspavani.
Adresiram tamo ovu misao i kažem:
Šteta.
Bili ste ljubavnica mog cimera od
Osam do jedanaest svakog jutra,
Kako ste se zvali - Ema, Selma,
Alma, Adela,
Da li je što izmijenilo vaše lice,
Oči i trbuh.
A kako sam vam zavidio
Vraćajući se iz šetnje
Od osam do jedanaest izjutra,
Uz četvrt kruha i mlijeko u jednom
Blijedom Pešćeničkom mljekarstvu.

Svim je bojama već moj prvi
Studentski rujan dodavao
Malo crnog i malo tamnozelenog
I danas vam iskreno kažem
Šteta, šteta,
Više vjerojatno i niste za takva šta.
Ponovo ono dvorište
Vrijeme je za nedjeljni ribolov
I vaš suprug odlazi.
Vi znači danas dolazite još ranije
U moju sobu, oko pola sedam,
A ja baš izlazim, šteta
Jer moj je cimer mrzovoljan tako rano
I ja bih vam vjerojatno pružio više
Ali ja idem u šetnju.
I šetao sam tako godinu i drugu,
I ne da Vam se hvalim, bilo je toga.
Kakve sve zemlje, pića, kakva mora
Gdje sam sve bio, gdje sam sve ljubio
I kakve žene
Jer vama otvoreno mogu reći
Kuda sam sve šetao po kiši ujutro.
Nekakav vlak je istruo u crnom
Proljeću u Poljskoj, blizu Rusije,

Kakvu sam tamo
Ženu ostavljao, Isukrste,
I kakva je mene ostavljala na sjeveru
Pijući neko nerazgovjetno
Piće svog naroda
Daleko, daleko, kao u snovima.
Opet netko ovdje u Zagrebu, u
Jurjevskoj
Pa oči providne i dragocjene jedne
Čehinje iz Brna, Vozderkove
Premještene zauvijek u moju utrobu,
A takav snijeg i sve što treba bilo je, bilo.
Ali ono dvorište u kojem sam vas viđao
Između dva neodređena stabla crna
Od vlage one jeseni,
Vas tako običnu i raskalašnu domaćicu
I mirisi koje ste ostavljali u mojoj sobi
U sezonama 1957.,58. i sljedeće.
Šteta, nepovratno šteta.

Ničeg nema, ničeg nema

Od tebe, od mene.

NE DAJ SE, INES

Ne daj se, Ines
Ne daj se godinama, moja Ines
Drugačijim pokretima i navikama
Jer još ti je soba topla, prijatan raspored i rijetki predmeti
Imala si više ukusa od mene
Tvoja soba divota
Gazdarica ti je u bolnici

Uvijek si se razlikovala po boji papira svojih pisama
Po poklonima, i pratila me sljedećeg jutra, oko devet, do stanice
Ruši se zeleni autobus, tjeran jesenjim vjetrom
Kao list niz jednu beogradsku padinu
U večernjem sam odijelu i opkoljen pogledima
Ne daj se, mladosti moja
Ne daj se, Ines

Dugo je pripremano naše poznanstvo
I onda slučajno uz vruću rakiju
I sa svega nekoliko rečenica, loše prikrivena želja
Tvoj je način gospođe i obrazi seljanke
Prostakušo i plemkinjo moja

A tvoje grudi, krevet
I moja soba obješena u zraku kao naranča
Kao narančasta svjetiljka nad zelenom i modrom vodom Zagreba
Proleterskih brigada 39, kod Grković
Pokisla ulica od prozora dalje i šum predvečernjih tramvaja
Lijepi trenuci nostalgije, ljubavi i siromaštva
Upotreba zajedničke kupaonice
I molim vas, ako netko traži

Ne daj se, Ines
Evo me, ustajem tek da okrenem ploču
Da li je to nepristojno u ovakvom času?
Mozart, Requiem, Agnus Dei.
Meni je ipak najdraži početak
Raspolažem s još milion nježnih i bezobraznih podataka naše mladosti
Koja nas pred vlastitim očima vara i krade, i napušta

Ne daj se, Ines
Poderi pozivnicu, otkaži večeru
Prevari muža, odlazeći da se počešljaš
U nekom boljem hotelu
Dodirni me ispod stola koljenom
Generacijo moja, ljubavnice.

Znam da će još biti mladosti
Ali ne više ovakve u prosjeku 1938.
Ja neću imati s kim ostati mlad ako svi ostarite
I ta će mi mladost teško pasti
A bit će ipak da ste vi u pravu jer sām sam na ovoj obali
Koju ste napustili i predali bezvoljno
A ponovo počinje kiša, kao što već kiši u listopadu na otocima

More od olova i nebo od borova
Udaljeni glasovi koji se miješaju
Glas majke, prijatelja, kćeri, ljubavnice, broda, brata
Na brzinu pokupljeno rublje pred kišu
I nestalo je svjetla s tom bjelinom
Još malo šetnje uz more i gotovo
Ne daj se, Ines

ZIMSKA LJUBAVNA PJESMA

Snijeg je u unutrašnjosti

Grana se naginje prema mom prozoru

I ulazi sigurno

Dobro jutro, dobro došla

To popodnevno sunce

Taj fini ružičasti preliv

Preko blagdanskih kolača

Preko plastične slastičarske jabuke

Tvoja je blaga sukrvica

Začarani grad od stakla

Koji ćemo samo hodajući noćas

Razbiti potpeticama

Sakupiti sve to pa reći

Ti si…ti si…..

Preuzimajući tuđi pjesnički način

Imitirajući svoju prvu knjigu

Sve što su godine izbacile na obalu

Moji mili daleki brodovi

Pa pod utjecajem alkohola, čežnje

Klasične muzike i seksualne potrebe

Sakupiti sve to pa reći

Ti si…ti si…

Ljubakanje sa provincijalkom

Koje je zadržalo od čuvenog sadržaja

Svu onu muku

Oficirske porodične interijere

Našu djecu

Strah od umjetnika

Tvoje izdaje

Odlazak – zbogom ja odlazim

Ulicom koju je snijeg doslovno ugušio

Sakupiti sve to pa reći

Ti si…ti si, srce moje malo…

MEDICINSKE SESTRE 

mi nemamo svojih sestara
naše majke su na lomačama
moja sestra bačena je
u zajedničku šibensku jamu
bezimena
naše kćeri se progone
učeći djecu
koja nas ne prepoznaju
govoreći tajanstvene jezike
vi se drage sestre
bavite najgorim dijelovima naših tijela
a lažne suložnice
na našim gorkim temeljima
grade neuspjeli ljubavni stup
dok vi na ratištima
sakupljate u svoje tople dlanove
neposvećenu krv
naših vojaka
nastranu liječnici
ali ja vama cjelivam
promrzle ruke
pomodrjele kao
dvije sleđene skuše

PROVINCIJSKO KINO

 U provincijskom kinu
vrijeme kao da stoji
tamo su još na cijeni
jučerašnji heroji

i nikad neće stići
do onih jadnih sala
Bergman, Antonioni,
filmovi novog vala

U provincijskom kinu
loše filmove daju;
tamo i danas pravda
pobjeđuje na kraju

Zagreb, Trg Republike, 1960. (nisam pronašla ime autora fotografije)

Nataša Skazlić, voditeljica Kreativnog pisanja